Kao što je i svaka bolest kombinacija različitih faktora, tako je i globalna nesigurnost uzrokovala lančanu reakciju psiholoških faktora, odjednom nesiguran svijet postaje još nesigurniji. Kako prevladati to razdoblje, piše komunikacijski stručnjak Feđa Hudina, specijalizant psihoterapije

Kada bismo danas, više od godinu i pol od početka svjetske pandemije, morali svesti pod zajednički psihološki nazivnik ono što nam je učinila i tragove koje je ostavila na naše mentalno zdravlje ili mentalno zdravlje nacije – bila bi to nesigurnost. Ovo naizgled otkrivanje tople vode iza sebe zapravo ima puno toksičniji učinak nego što se na prvu čini. Kao što dijete treba sigurnost i podršku odraslih da bi raslo i razvijalo se te postizalo svoje maksimalne kapacitete, tako i pojedinci i društva zahtijevaju određenu razinu predvidljivosti budućnosti kako bi mogli prosperirati. Na tome se baziraju osobni i poslovni planovi, budžeti, državni proračuni, planiranje obiteljskih putovanja, akvizicije automobila, kuće, stana, pa i planovi za brak, djecu itd. Vjerovanje u bolju budućnost jedna je od osnova osobnog i kolektivnog napretka. Katastrofična događanja poput globalnih pandemija, ratova, prirodnih katastrofa stubokom mijenjaju to vjerovanje i paraliziraju odluke. Bez odluka pak nema aktivnosti, bez aktivnosti nema samorealizacije, a bez samorealizacije poljuljan je osjećaj vrijednosti.

Samo u pandemiji Hrvati su uštedjeli dodatnih 18 milijardi kuna. Drugim riječima, nesigurnost i izostanak predvidljivosti budućih događanja u hijerarhiji potreba spušta nas na razinu zadovoljavanja najosnovnijih potreba za sigurnošću. Kada pogledamo Maslowljevu piramidu potreba (slika 1), jasno je da sve što se nalazi iznad nezadovoljene potrebe za sigurnošću, pati. Pate odnosi, pati (samo)pouzdanje, povjerenje, moralnost, kreativnost...

Unatrag godinu dana provedeno je mnogo istraživanja koja potvrđuju povećanje razine anksioznosti i depresivnosti, pogotovo kod žena, mladih, samaca, imunokompromitiranih pojedinaca od rizika zaraze COVID-19, nezaposlenih i socijalno ugroženih. Gotovo trećina ispitanika u Hrvatskoj, prema istraživanju Fakulteta političkih znanosti o utjecaju pandemije, pati od blagih oblika anksioznosti ili depresije.

Kao što je i svaka bolest kombinacija različitih faktora, tako je i globalna nesigurnost uzrokovala lančanu reakciju psiholoških faktora – nesigurnost potiče strah, strah potiče narcizam, narcizam uzrokuje izostanak empatije, izostanak empatije uzrokuje agresiju, agresija uzrokuje patnju. Odjednom nesiguran svijet postaje još nesigurniji. Kada se tome dodaju prirodne nepogode, ekološke katastrofe i predviđanja te političke nestabilnosti, kumulativni efekt na pojedinca zahtijeva visoku razinu otpornosti. Da sve ne bi bilo jednostavno, u jednadžbu valja uključiti i efekt društvenih mreža, infodemije fake newsa te širenje paranoje i nepovjerenja, on-line bullyinga koji svi pridonose osjećaju da svijet nije sigurno mjesto.

Takvo okruženje pogoduje pojedincima tzv. mračne trijade – kombinacije osobina narcizma, makijavelizma i psihopatije (slika 2.). U mnogim svjetskim moćnicima mogu se prepoznati takve osobine, bilo da su na političkim, korporativnim, estradnim i drugim pozicijama. Njihova medijska izloženost takve osobine dodatno veže uz ideju uspjeha pa često postaju uzor generacijama iako je njihov učinak na mentalno zdravlje nacija i pojedinaca nerijetko dubiozan.

 

Kako se onda nositi s takvim mračnim pogledom na budućnost?

Kada smo preplavljeni emocijama, uvijek je dobar izbor koristiti kogniciju, odnosno razum. Naše misli, emocije i reakcije uzajamno su vezane, a kada utječemo na svoje misli, mijenjamo i svoje emotivno stanje, reakcije i ponašanja.

U tom smislu dobro je sjetiti se da živimo u najboljim od dosadašnjih vremena – iako je svijet i dalje nesigurno mjesto i budućnost nepredvidiva, treba se sjetiti da, globalno govoreći, živimo u svijetu u kojem imamo kapacitete za borbu s bolestima, katastrofama i da uživamo dugi period globalnog mira i sigurnosti. Čovjekov životni vijek znatno je produljen, a roba i sredstava ima u izobilju u većini današnjeg svijeta. Tehnološki razvoj donio je mnoge prednosti i, iako nekad sa sobom vuče neke negativne posljedice, u svojoj je srži značajno poboljšao život ljudi, a u budućnosti bi trebao donijeti još više. Usmjeravanje na pozitivno nije samozavaravanje, nego je samo izbjegavanje otpisivanja pozitivnog nauštrb negativnog.

Mozak primata kojima pripadamo ima sposobnost finog podešavanja na opasnosti i njihovo sprječavanje. Takav je zaštitni mehanizam dobar ako postoji neposredna ugroza, ali poguban za kvalitetu života. Osim što otpisujemo pozitivne informacije o svijetu oko sebe, otpisujemo i svoje sposobnosti i kapacitete. Jesmo li kao pojedinci sposobni nositi se s najgorim ishodima u svojim životima? Ako smo uvjereni da nismo, preplavljujemo se anksioznošću i nemoći. Takav paralizirajući učinak valja anulirati podsjećanjem na vlastita postignuća, osobne kvalitete i karakteristike: "Da, svijet je možda opasno mjesto, ali ja imam kapacitete da se s njime nosim."

Kada uspostavimo pozitivnu životnu poziciju da smo mi u redu, imamo dobru pretpostavku da dobre osobine vidimo i u drugima razlikujući osobe od njihovih postupaka, odnosno kritizirajući negativna ponašanja, ali ne i ljude. Drugim riječima, empatiziranjem. Empatijom i zrcaljenjem dopiremo do drugih ljudi, stvaramo povjerenje i u konačnici stvaramo sigurnije i bolje okruženje i zreliji životni okvir i društvo.

Osim toga, briga o budućnosti onemogućava nam da se orijentiramo na ovdje i sada. Što će biti u budućnosti, scenarij je nekog filma koji se možda nikada neće snimiti. Ljudi su jako loši prediktori budućnosti jer koriste kognitivne predrasude precjenjujući i podcjenjujući različite faktore na osnovi vlastitog iskustva ili učenja. Otpuštanje budućnosti i život u sadašnjosti puno je bolji izbor.