Novi, treći broj Farmacia on the go magazina čeka vas od ovog tjedna u svim Farmacijama. Potražite svoj besplatni primjerak!

September is the new January, već je univerzalna krilatica koja se ne odnosi samo na početak školske godine, već povratak starim (uglavnom zdravim :) navikama, a za neke i zadnji poziv da do kraja godine donesu barem jednu novu odluku ili uvježbaju jednu rutinu kojom će poboljšati kvalitetu vlastitog života. Na Facebook stranici Moja Farmacia postavili smo pitanje “Vježbate li i na godišnjem ili ste uzeli pauzu?” na koju je 75% ispitanika odgovorilo da se radije potpuno odmara - stoga je jesenski broj posvećen i novim sportskim počecima.

U ovom broju donosimo vam teme koje se bave zdravljem i ljepotom iznutra, pomoćnicima za dobro raspoloženje, a dodatno demistificiramo trendove u zdravoj prehrani. Kao i uvijek, nadamo se da ćemo zadovoljiti vaše apetite za novitetima te vas educirati o poznatim i manje poznatim temama.

Na naslovnici novog broja ovaj je put Marko Bićanić, trener u zagrebačkoj Trčaoni. Ovdje možete pročitati cijeli intervju s njim, a ostale teme potražite u tiskanom izdanju na Farmacia prodajnim mjestima. Časopis je dostupan i u PDF izdanju za besplatni download na linku: Farmacia on the go

INTERVJU: MARKO BIĆANIĆ

ZAŠTO TRČIM UTRKE OD 100 KILOMETARA?

Kako je počeo trčati, koji ga motivi pritom vode, gdje pronalazi snagu i inspiraciju te kako na trčanje gleda s trenerske strane, pitali smo Marka Bićanića, jednog od trenera u zagrebačkoj Trčaoni. Evo što smo doznali...

Koji su vam motivi za trčanje, što vas je potaknulo na taj sport?

- Trčim da bih se osjećao živim. Svaki trening koji me odvede izvan zone ugode dovodi me na mjesto gdje se osjećam dobro. Najbolje funkcioniram upravo tako umoran i iscrpljen. Prije nekoliko godina otkrio sam da mi tijekom dugih treninga u glavu dolaze genijalne ideje. Ultramaratoni su idealni za razmišljanje jer traju dugo, ponekad i 10 do 15 sati. To je vrijeme samo za vas i vašu glavu. Istina je da se ponekad posvađate sami sa sobom, pa se ponovno pomirite, postanete najbolji prijatelj što se kraj utrke više bliži, ali isto tako vam se i um razbistri. Shvatite da vam, nakon pretrčanih 90-100 kilometara, treba samo krevet, nešto hrane i vode. Sve drugo postaje besmisleno.
Glavni motiv za trčanjem upravo je ono što ultramaratoni nude: želja za avanturom, novim i uzbudljivim stvarima u čijoj pozadini stoji pomicanje vlastitih granica. Mislim da je tijelo savršen stroj koji može puno više nego što ljudi misle, samo treba znati upravljati njime. To potvrđuju primjeri mnogih ljudi koji su trčali utrke duge 300, 500 pa i 1000 kilometara.

Kako ste postali zaljubljenik u ultra duge trkačke pruge?

- Bila je to ljubav na prvu Ultru. Moj prvi ultramaraton bio je Blatersa, poznata zagrebačka underground utrka. Od Podsuseda do Biškupca Zelinskog preko Sljemena, 50-ak kilometara s 1800 metara visinske razlike i startom u ponoć sredinom prosinca. Kada se u 3 ujutro po velikoj kiši i grmljavini, okruženi mrakom i uplašenim šumskim životinjama, nađete negdje na Medvednici, u vama se budi instinkt za preživljavanjem. Preživio sam, ali sam u cilju jedva stajao na nogama. Gotovo 6 sati noćnog trčanja šumom po jakoj kiši, blatu i snijegu kupili su me zauvijek. Čaj, domaći kruh i sir toga jutra bili su najslađi koje sam u životu probao. No, mi ljudi smo takvi da uvijek želimo više. Nakon toga uslijedile su utrke od 60 kilometara, 100 kilometara, 110 kilometara, utrka na 12 sati…

Opišite nam neku od dojmljivijih utrka? Kakav vam je bio fizički aspekt i psihički dojam na tim utrkama?

- Moja velika avantura nakon Blaterse bila je Fruška gora trail u Novom Sadu. Utrka duga 60 kilometara na kojoj sam ostvario prvu pobjedu u trkačkoj karijeri. Bio sam uzbuđen kao malo dijete. Tu stazu obožavam!  U međuvremenu sam čuo kako je jedan stari ultraš rekao da, kako bi postao pravi ultraš, moraš trčati utrku od 12 sati ili 100 milja. Upravo tada organizirana je Polojska ultra u mom rodnom gradu, Slavonskom Brodu. Cestovna utrka na 12 sati u kojoj je cilj istrčati što više kilometara. Da stvar bude bolja (ili gora), utrka se trčala na kružnoj stazi dugoj 4 km što je psihološki vrlo zahtjevno i može biti prilično frustrirajuće. S istrčanih 110 kilometara osvajam prvo mjesto, a osjećaj nakon utrke ostat će mi zauvijek u sjećanju. Bilo je to nešto poput bestežinskog stanja, kao da letim, problemi su nestali, sve je bilo savršeno. Fizički sam bio totalno iscrpljen, lampica goriva se upalila. Jedva sam stajao na nogama, ali sam psihički bio u drugom svijetu.

Što vas motivira, potiče na ponavljanje tako dugih utrka?

- Utrke od 100 km ili 12 sati fizički jako iscrpe čovjeka, ponekad ih mrzite, na svakoj utrci pitate se "što mi je ovo trebalo, mogao sam ležati i odmarati se", ali ipak nastavite. Kada utrka završi, osjećaj ponosa i sreće potencira se na stotu, a vi već razmišljate o idućem izazovu i avanturi. Volim nove uzbudljive i nepoznate stvari koje izbacuju iz zone ugode i koje sa sobom nose strah, moj veliki životni prijatelj. Život pun izazova ono je što me pokreće i zbog toga uvijek iznova trčim tako duge utrke.

Ispričajte nam nešto o svom trenerskom iskustvu. Kakvi su trkači koji tek počinju trčati i s kakvim najčešće zabludama dolaze na prve treninge?

- Najčešća zabluda početnika pretjerivanje je s brzinom i dužinom treninga. Većina ljudi misli da svi treninzi moraju biti jako teški i iscrpljujući kako bi bili učinkoviti. Misle da lakši i kraći treninzi nemaju smisla što je velika greška koja najčešće vodi u pretreniranost, a to je siguran put do ozljeda. Moje trenersko iskustvo puno je pozitivnih trkačkih priča. Prateći naše trkače od prvih trkačkih koraka pa sve do (polu)maratonskih i ultramaratonskih medalja te ostvarenja njihovih trkačkih snova, zaista budem istinski ispunjen. Sjajan je osjećaj pomoći nekome da ostvari svoje snove. Sve to prožeto je velikom motivacijom, disciplinom te brojnim treninzima, a završava medaljama oko vrata, trkačkim pričama i omiljenim trkačkim pićem. Upravo me rad u Trčaoni naučio strpljenju, upornosti i upornom radu jer, gledajući sve one koji su krenuli od nule i došli do 21 kilometra u 7 mjeseci, moraš biti fasciniran.

I za kraj, što biste poručili trkačima te onima koji će se tek okušati u trčanju?

- Mašta je mjesto koje smo kao djeca često posjećivali sanjajući velike životne snove. Vrijeme je da to mjesto ponovno posjetite te da opet sanjate trkačke snove koji su i te kako ostvarivi. Da biste ih ostvarili, morate imati cilj, vjerovati u njega i naporno raditi. Uz to, nezamjenjiv je dio jednadžbe i stručna pomoć trenera, koji će vam u svakom trenutku biti potpora i podrška.